-Feast of a friend-
21.12.2006., četvrtak
Back to life
Riječ anarhija dolazi od grčkog ±˝±ÁÇŻ± (anarchia), što znači 'bez vladara' (prefiks an- znači 'bez', korijen arch- se prevodi kao 'vlada ili vlast'). Anarhija je oblik društva u kojem bi se nastojalo poništiti svaki oblik nametnutog autoriteta; anarhisti vjeruju u čovjekovu prirodnu sposobnost autokontrole u društvu. Postojanje društvenih pravila i ugovora nije a priori isključeno u anarhiji, bitno je samo da je ta pravila i te ugovore slobodno odredila i prihvatila zajednica koje se ona i tiču i da nisu nametnuta odozgo, kao što se događa tamo gdje jedni ljudi imaju veću moć od drugih. Mada je u ljudskoj povijesti bilo brojnih ostvarenja društava i organizacija baziranih na anarhičnim principima, Pariška komuna iz 1871. je bila vjerojatno prvi pokušaj anarhične društvene organizacije koji je globalno odjeknuo; kao što je komentirao Mihail Bakunjin, jedan od velikih povijesnih mislilaca anarhije. Još je konkretnih i opširnih ostvarenja anarhičnih principa u društvu bilo i u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, za vrijeme kojeg su radnici, često kao članovi anarhosindikalističkih organizacija kao što je CNT u Kataloniji i Aragonu, dokazali djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih poduzeća - industrijskih, kao i poljopriverednih: preko horizontalnih skupština su bile ostvarene kolektivizacije zemlje zaplijenjene od veleposjednika i u nekim slučajevima je čak bilo ukinuto i privatno vlasništvo; sve je to, međutim, bilo nasilno prekinuto zbog ratnog poraza, naime osim što su se borili protiv nacionalista i fašista pod vodstvom Franciska Franca (koji su imali i podršku fašističke Italije i nacističke Njemačke), anarhisti su se morali čuvati i Komunističke partije, koja je imala podršku od Staljina s izričitom zabranom naoružanja anarhista i s naredbom da se sabotiraju postignuća anarhičnih organizacija i pojedinaca. Bilo je, međutim vrlo bitno i iskustvo Makhnovićine, tj. pobunjeničke Ukrajine pod vodstvom seljačkog generala Nestora Ivanoviča Makhna i Kronstadtskog otpora u Rusiji. Oba ova otpora su bila slomljena i izbrisana od strane boljševika i njihove Crvene armije kojom je zapovijedao general Lav Trocki. Riječ anarhija je često krivo korištena kao pojam kaosa i nereda, dok istovremeno anarhična misao uživa velik broj štovatelja, kao što je Noam Chomsky - poznati predstavnik MIT-a. Temeljni princip anarhične misli se temelji na idealu krajnje slobode koja spriječava svaki oblik vladavine ("Sve stranke bez iznimke, u mjeri u kojoj namjeravaju osvojiti vlast, su razni oblici apsolutizma.", "Vladavina čovjeka nad čovjekom je ropstvo.", "Tko god me uhvati da bi zavladao mnome je uzurpator i tiranin: ja ga proglašavam svojim neprijateljem." - Pierre-Joseph Proudhon) |
01.06.2006., četvrtak
Nakoon duugoo vremeenaa.......
Saramagovom romanu Evanđelje po Isusu Kristu glavni junak Isus u jednom trenutku uviđa da su Bog i Đavo slični poput blizanaca (samo što Bog ima bradu). Jezik potvrđuje ovu opasku. I laiku je očito da izrazi devil ili đavo potiču sa istog vrela s kojeg i izrazi za boga u tolikim indoevropskim jezicima: sanskrtsko deva, latinsko deus, perzijsko daeva, staronordijsko tivurr ili romsko devla! Jezik nam, naravno, nudi još otkrića. Naš termin sotona ili engleski satan potiče od hebrejske riječi za protivnika, neprijatelja - shatan. Ne treba biti ekspert za semitske jezike da se utvrdi identičnost shatana odnosno šatana i šejtana. U Evanđelju po Luki kaže se: "Gledao sam Sotonu gdje pade kao munja s neba." Religije se u tome uglavnom slažu: Sotona je pali anđeo. I ne samo to. Postoji hijerarhija anđela, a Sotona je bio na njezinom vrhu: bio je arhanđel, arhanđel Lucifer - Svjetlonoša. Pao je kada je odbio da se pokori Bogu, da mu služi. Latinsku verziju ove deklaracije neposlušnosti Non serviam (Neću da služim) James Joyce je prihvatio kao svoj credo. No, šta je zadatak anđela? Jezik nam ponovo pomaže; anđeo je ustvari glasnik (grčki angelos) mudrosti Božijeg stvaranja. Jer Sotona se nije pobunio protiv dobrote, usprotivio se tezi o smislenosti svijeta. To nam otkriva i sljedeća Kunderina pričica iz Knjige smijeha i zaborava. "Oni koji shvataju đavola kao predstavnika Zla, a anđela kao ratnika Dobra, prihvataju demagogiju anđela. Stvar je, naravno, mnogo složenija. Anđeli su predstavnici ne Dobra, nego božijeg stvaranja. Đavo je, nasuprot tome, onaj ko poriče razuman smisao božijeg svijeta." Inkognito ili alibi Popularna predodžba vraga prikazuje kao zlo, cerekajuće stvorenje sa crvenim rogovima, kopitima na nogama i dugim repom, sa trorogim vilama u ruci (nalik na Posejdona), sa očima različite boje (kao kod Davida Bowiea). Katkad se ovim svojstvima pridoda i hramanje (nalik na bogove-kovače iz politeističkih hramova: grčkog Hefesta ili rimskog Vulkana), odnosno sklonost kupovini ljudskih duša. Svojevrsni matični broj Vragov, metafizički đavolji JMBG, jesu tri šestice: 666. U neobično mudroj knjizi Udio Đavla Denis de Rougemont tvrdi da Sotoni odgovora ova banalna predstava o njemu. U nju je nemoguće vjerovati, a to Đavolu odgovara. Jer prva njegova podvala jest inkognito. Sa ovim su suglasni Baudelaire, De Rougemont i Kayser Söse: "Najljepše je Đavolovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji." No čim se prva podvala izjalovi, Đavo se koristi drugom, kako kaže De Rougemont, "odustane od nepodnošljivog inkognita u korist nekakvog opreznog alibija". A alibi je nekakav alter ego, najvarljivija slika zla koja treba lažno predstavljati đavla. Po De Rougemontu, to je od 1933. pa nadalje bio Hitler, dok se u posljednje vrijeme nakotilo mnoštvo alibija. Ipak, oni koji upiru prstom u te alibije, u lažne vragove te viču Apage Satanas, trebali bi se malo dublje zamisliti. Svim tim samozvanim egzorcistima i satan-detektorima za čitanje se preporučuje trideset i sedmo poglavlje De Rougemontove knjige. "Ako želite osujetiti prvu i, u isto vrijeme, drugu Đavolovu podvalu; ako vam je ozbiljno stalo da ga ukebate, onda ću vam odati tajnu gdje ćete ga najsigurnije naći: u fotelji u kojoj sjedite." Poglavlje se zove: Dobra adresa. Tako bi se, mutatis mutandis, onaj koji piše knjigu o šejtanu u knjigama trebao prije svega zamisliti o šejtanu u toj knjizi koju upravo piše, o šejtanu u samoj ideji da on sebi daje prerogative da procijeni šta je ruhani, a šta je šejtani. Isto tako, onaj koji pred sumrak svud oko sebe vidi šejtane morao bi se zapitati da ovi zapravo nisu u njegovoj glavi. Od Biblije do Polanskog Ako se Biblija posmatra van religijskog konteksta, ispada da je njezin glavni lik - Đavo. On se, naime, uz Boga jedini pojavljuje u cijeloj knjizi, jednako u Starom i Novom Zavjetu, od prve stranice, gdje se pojavljuje u obliku zmije, do pretposljednje, gdje je napokon pobijeđen. Đavo je od tada vječna tema zapadne umjetnosti. Kod Dantea i Tassa, primjerice, Đavo je još uvijek dogmatski simbol zla, no već s Marinom i naročito Miltonom počinje ono što Mario Prac naziva metamorfozom Sotone. Jer u svom famoznom Izgubljenom raju Milton Sotoni daruje prometejski šarm ukroćenog buntovnika. Ovaj je ep stubokom promijenio odnos umjetnosti prema Đavolu. Schiller je pisao: "Spontano stajemo na stranu pobijeđenog: to je lukavstvo kojim Milton, panegiričar Pakla, i najkrotkijeg čitaoca pretvara na trenutak u palog anđela." U svojoj Odbrani poezije Shelley će govoriti o ogromnoj moralnoj superiornosti Miltonovog Đavola u odnosu na njegovog Boga, dok će riječi Williama Blakea postati klasične: "Milton slabo opisuje nebesku stranu, a veoma lijepo paklene kohorte. Znači da je bio istinski pjesnik, i na strani Đavla, a da nije ni znao." Baudelaire će u svojoj pjesmi Molitva ponajljepše sažeti bit ove metamorfoze: Sotono, nek' ti je slava na Nebesi/ Gdje nekada vlada i u paklu gdje si/ Sad kad moja duša sva o tebi sanja/ Dopusti da pod Drvetom saznanja/ kraj tebe počine moja duša vrela/ i smota se mirno oko tvoga čela. Svojom znamenitom rečenicom "Vrag je plitak." ruski će pisac Gogolj kumovati Đavolu kojeg susreće Ivan u romanu Dostojevskog Braća Karamazovi, Đavolu u formi pohabanog sredovječnog čovječuljka. Ovaj Đavo i Goetheov Mefisto stvorit će opet Đavola koji posjećuje kompozitora Adriana Lewerkina u Mannovom romanu Doktor Faustus. U jednoj priči mladog Nabokova Đavo je "visoka postarija dama u tamnosivom kostimu", a u Americi su imali sreću da im se Đavo obrati lično, knjigom, Đavolovim rječnikom potpisanim od strane Ambroisea Biercea. Na zemljopisnoj karti Amerike su i ovi gradovi: Kill Devil Hills (Sjeverna Karolina), Devils Tower (Wyoming), Devils Lake (Sjeverna Dakota), Devils Elbow (Missouri). U pjesmi Rolling Stonesa Sympathy for the Devil Đavo je "bogat čovjek od ukusa", Led Zeppelin su optuživali kao sotoniste (postoji ona dobro znana legenda da je pjesma Stairway to Heaven, slušana natraške, ustvari sotonistička molitva), a tu je i grupa Devilheads. Na filmskom se platnu Vragom najuvjerljivije bavio Roman Polanski - od Rosemaryine bebe do Devetih vrata. Prije nekoliko godina u Đavoljem advokatu Taylora Hackforda samog Vraga otjelovio je Al Pacino. Bulgakovljev poučak Ipak, najznačajnije moderno djelo o Vragu jest roman Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita. Bulgakov je na njemu radio punih deset godina, u njegovoj arhivi postoji čak osam verzija romana. Neki od radnih naslova rukopisa veoma su znakoviti. Prvotni naslov bio je Konsultant s kopitom, a kasnije se pojavljuju naslovi Evanđelje po Wolandu, odnosno Evanđelje po Vragu. Ovako izgleda Woland, Bulgakovljev Vrag: "Ni na jednu nogu nije šepao, i njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno visok. Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine, a s desne od - zlata. (…) Naizgled - nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena. Obrijan glatko. Smeđokos. Desno oko crno, lijevo pak zeleno. Obrve crne, jedna viša od druge." Jasno je kako je Woland ponešto tradicionalni Vrag, a ponešto originalna Bulgakovljeva invencija. Uostalom, roman otvara moto uzet iz Fausta: radi se o onom famoznom odlomku gdje Mefisto veli kako je on "dio one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro". I samo ime Woland preuzeto je iz Goetheove Valpurgijske noći. No najvažnije je ovdje istaći da Bulgakovljeva aksiologija nije dogmatska. Vrag nije a priori zao, on samo poriče razuman smisao Božijeg stvaranja. Zato je najčešća rečenica koja se pominje u vezi s ovim romanom, uz onu slavnu gnomu kako rukopisi ne gore, čuveni poučak koji veli: "U ovakvom svijetu jedino dobro što se može desiti čovjeku jest da ga Vrag odnese." I zbilja, u ovakvom svijetu - svijetu kukavičkih i korumpiranih intelektualaca; u svijetu otužnih književnika i fariseja; u svijetu u kojem se - kako reče Andrić - "najmračnija lica sreću oko tekija, samostana i manastira"; u svijetu licemjernih Božijih zagovornika; u svijetu munafika i dvoličnjaka; u svijetu zadriglih vjerskih velikodostojnika; u svijetu gdje ratovi počinju - što kaže Balašević - tako što prvo dođu popovi, pa topovi, pa lopovi; u svijetu gdje se kama, nož i sablja redovno dižu s Božijim imenom na usnama; u svijetu obilježenom krstaškim ratovima, križarskim vojnama i džihadima - čovjek shvata vrijednost Bulgakovljevog poučka i osjeti nostalgiju za Vragom. Onu nostalgiju koju su feralovci - Bogu mili, a ni Vragu nisu mrski - genijalno saželi u još genijalniju parafrazu poznatog stiha Ivana Gorana Kovačića iz pjesme Moj grob: Niko da ne dođe do prijatelj Vrag. |
06.05.2006., subota
Brod luđaka.............
Za razliku od broda Argonauta, gdje svaki član posade predstavlja arhetip svake ljudske vještine, brod luđaka je suprotan. Brod luđaka predstavlja satiru broda Argonauta. Na brodu luđaka se nalaze antiarhetipovi čovječanstva. Legenda o brodu luđaka ima svoje povijesno utemeljenje u srednjovjekovnom običaju da gradovi brodovima šalju svoje luđake u druge gradove. Naime, tada nisu postojale ludnice, te gradovi naprosto nisu znali što da učine s ljudima koji se nikako ne mogu uklopiti u društvo, odnosno s luđacima, pa su stoga svoju muku prebacivali na drugoga. Otud legenda, slika Hieronymusa Boscha i pjesma The Doors-a o brodu luđaka.O navedenoj temi je pisao Michel Foucault u svojoj knjizi "Povijest ludila u doba klasicizma". On navodi da su se luđaci često povjeravli brodarima. Primjerice gradske su vlasti brodarima u Frankfurtu ostavli u dužnost da grad oslobode jednog luđaka koji je hodao gol. Trgovci i brodari dovodili su luđake u veća trgovačka mjesta gdje bi ih «gubili» i tako su čistili svoj matični grad od luđaka ili bi ih pak vodili na hodočašće u neko sveto mjesto i tamo ih ostavljali. |
30.04.2006., nedjelja
Tutankhamon................
U studenom 1922 godine otkrio je Howard Carter grobnicu praktički nepoznatog faraona čije je ime, Tutankhamon, uskoro postalo tako poznato i slavno da je zasjenilo imena drugih faraona. U trenutku ovog otkrića Dolina kraljeva se, s arheološkog stajališta, smatrala za mjesto gdje se nema više što otkriti! Međutim, silna upornost Howarda Cartera srećom se isplatila. Vođen otkrićem nekoliko predmeta sto su nosili Tutankhamonovo ime, Carter je vjerovao da kralj mora još ležati negdje u dolini u nekoj neotkrivenoj grobnici. Poslije mnogo godina frustrirajućih radova u dolini, konačno su se pokazale nekakve stepenice 4. studenog 1922 godine, točno nasuprot sjeverne strane ulaza u grobnicu Ramsesa VI. Slijedeći dan stepenice su bile očišćene i ukazala su se blokirana vrata s pečatima drevnih čuvara Doline kraljeva! Iza tih vrata ležalo je arheološko otkriće stoljeća. Premda je ustanovljeno da je pokušana provala u grobnicu dva puta neposredno nakon pokopa, njen sadržaj je praktički ostao netaknut i po svom obujmu i po vrijednosti predmeta predstavlja nešto od čega zastaje dah! Treba imati na umu da je Tutankhamon bio sjenovita i malo poznata figura iz kasne XVIII dinastije, nimalo nalik na velike i slavne faraone. Pa ipak je njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo i to nas tjera da se zapitamo kakve su tek vrijednosti udomljavale grobnice velikih faraona egipatske povijesti!? Nažalost, ta je grobnica jedina ostala neopljačkana od svih grobnica u Dolini kraljeva. Tutankhamon je umro mlad, vjerovatno za vrijeme devete godine njegove vladavine. To nam potvrđuje forenzička analiza njegove mumije, kao i činjenicu da nije umro prirodnom smrću. Na njegovoj lubanji nađena su ostećenja, a da li je to rezultat ubojstva ili incidenta ( npr. pad s kočije) ne može se ustanoviti. Mumija mladog kralja ostala je slabo očuvana, kao rezultat lošeg balzamiranja. Nosila je na sebi znamenitu zlatnu masku, a sve je to bilo u kovčegu od čistog zlata koji je sam imao preko 110 kg. Ukupan sadržaj ležao je u još dva veća drvena kovčega koji su i sami bili obloženi zlatom i briljantima. Konačno, krasan sarkofag od crvenog kvarca služio je za smještaj toga svega. Izrada svega ovoga tako je lijepa da te predmete čini vanvremenskim: i danas se doimaju tako svježe i živo a napravljeni su prije 3300 godina! U cijeloj grobnici bilo je preko 3500 predmeta, uglavnom od čistog zlata. Tutankhamonova smrt ostavila je prijestolje ispražnjenim i bio je to trenutak u kojem se njegova mlada udovica Ankhesenamun našla u teškom položaju. Pritisnuta sa svih strana ambicioznim i mnogo starijim muškarcima nego što je sama bila, povukla je neočekivani i zapravo korak bez presedana u egipatskoj povijesti. Napisala je poruku kralju Supaluluiumasu I, kralju Hetita. Objasnila mu je da je njen suprug umro i da ona nema sinova dok ih on ima mnogo. Zatražila je da pošalje jednog od njih da je oženi i tako nastavi kraljevsku lozu. Evidencija o ovom dogadjaju ne dolazi iz egipatskih zapisa već zahvaljujući iskopavanjima u Hattusasu (Boghazkoy) u Turskoj - glavnom gradu onda moćnog kraljevstva Hetita. Kralj je ispočetka bio sumnjičav, a tad je poslan princ Zannanza da prihvati kraljičinu ponudu. Izgleda da nije stigao dalje od granice kad je ubijen. Ovo treba pripisati dvojici ljudi koji su u trenutku Tutankhamonove smrti zapravo upravljali kraljevstvom: vezir Ay i komandant vojske Horemheb. Oba su kasnije bili faraoni; Ay je oženio Tutankhamonovu udovicu Ankhesenamun (protiv njene volje) i vladao jedva četiri godine, jer je već bio u poodmakloj dobi. Nakon njega, faraon je postao Horemheb - još jedan od velikih egipatskih vladara. |
16.04.2006., nedjelja
Pejot..........
Pejot (poznat i kao nahuatl ili pejotl) je kaktus koji sadrži halucenogene supstance, raste samo na teritoriji Meksika i juga SAD. Pored halucinogenih alkaloida hordenina i tiramina, ovaj kaktus posjeduje antibakterijska svojstva, pa su srednjeamericka plemena cijedila sokove pejotla u svoje rane kako bi smanjili bol i zacelili ranu. Pejot se koristio pomješan sa nekim tecnostima, ili putem žvakanja osušenih dijelova, u kojima je sadržaj psihoaktivnih supstanci znatno manji. Pejot je snagu svojih halucinogenih tvari povecavao sa godinama svog rasta, te su veci kaktusi medju indijancima nazivani "božjim". Cijeli ritual je posvecen komuniciranju sa bogovima i riješavanju odredjenih plemenskih problema. Vijeruje se da je pejot kod ovih plemena korišcen još od prapovijesti, dok je najvjerovatnije bio i prodavan sjevernim plemenima, gdje zbog hladnije klime nije mogao uspjevati. 
|
10.04.2006., ponedjeljak
Pivo......
Pivo je jedno od najpopularnijih alkoholnih pića. Praktički se konzumira u svakoj zemlji svijeta pa tako i kod nas. Tijekom 1985. ekipa Nacionalnog skotskog muzeja iz Edinburgha iskopala je u Rumu, na jednom od hebridskih otoka, posudu od terakote s nepoznatim sastojcima, iz neolitskog doba. Analizom tog nalaza dobiven je naputak za pivo, koje se pravilo iz ukomljene zobi, ječma, meda i paprati. Ovo piće, za koje mnogi tvrde da je zapravo jelo, koristilo se već u pretpovijesnom razdoblju. Proizvodili su ga Kelti, Germani, Slaveni i Skiti... Proizvodio se iz ječma, pšenice, zobi i heljde, a mnogi stari narodi začinjali su ga raznim mirodijama i medom. Današnji glavni sastojak hmelj počeo se koristiti tek u VIII stoljeću. Općenito se drži da su pivopijska središta u starom vijeku bila u Armeniji, Mezopotamiji i Egiptu. Iz tih su područja pivo poslije preuzeli Grci i Rimljani. Od pamtivjeka je bilo sredsvo za osvjezenje i uzivanje, ali i hrana, pa i lijek. Prinosilo se kao zrtva bogovima, koristilo se u religioznim obredima, ali ipak iznad svega bilo je pice obicnih smrtnika. Pili su ga jos stari Sumeri i cuvali tajnu njegovog pravljenja. Kralj Hamurabi ga je uvrstio u svoj zakonik i trgovao njime sa svojim susjedima. Faraoni su ga nosili sobom na svoj put u zagroban zivot, ali su njime pojili i radnike koji su gradili piramide, da bi za njega bili spremni. Pili su ga stari Grci, prije nego sto je vino osvojilo ovo podrucje. Rimljani su ga naslijedili, a plemena koja su im oduzela sjaj nosila na sve svoje pohode. Ni jedan poznati ep nije spjevan, a da mu u njemu nije posvecena duzna paznja. To je oduvijek bilo pice koje je donosilo osvjezenje, utazivalo glad, davalo snagu i poticaj, ali i umirivalo i opustalo. Oduvijek pili su ga bogati i siromasni, iz zlatnih vrceva i glinenih vrceva, da bi osjetili njegova dragocijena svojstva. Pilo se da bi se umoran tezak nakon teskog rada okrijepio i povratio u zivot, ratnik dobio energiju za napore koji ga ocekuju, zedan napojio i osvjezio, opterecen opustio i odmorio, bolestan okrijepio i razveselio, a onaj koji pati od nesanice lakse utonuo u san. Djeluje kao hrana i kao lijek. Ono utazi glad, ali i osnazi organizam. Smiruje zivce, a ozivi cijelo tijelo. Naravno mora se piti sa razumom i sa mjerom. Oni koji su se o to oglusili osjetili su posljedice. Pivo se našlo i u prvom pisanom zakoniku na svijetu - Hamurabijevom zakoniku (uklesanom klinastim pismom na stupu od crnog diurita - vrsta kamena vulkanskog porijekla). Hamurabi, babilonski kralj (1729. - 1686.g.p.n.e.) kaže: "Pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni" (Zivija Kralj!!!!):-)) U zakonu jos stoji: "Ako na naplacuje gostu zitom, nego trazi novac, vara li na tezini ili toci lose pice, treba biti pozvana na odgovornost i bačena u vodu. U pivnici zena moze biti tociteljica, ali u pivnicu ne smije doci kao gosca.Zena koja zeli posjetiti krcmu da u njoj pije, ima se spaliti." (Zakon je zakon) :-)) Zna se da je tada pivo bila jedna od svakidašnjih potrba da bi se ugasila žeđ, a i zbog njegove energetske vrijednosti. Kopači kanala i muškarci zaposleni u polju dobivali su dnevno do pet litara piva, a žene koje su obavljale teže fizičke poslove dvije do tri litre. Riječ pivo (birra, bier, beer, bičre) nastala je u samostanima negdje između šestog i sedmog stoljeća, u vrijeme kad se pivu pri varenju počeo dodavati hmelj. U srednjem vijeku proizvodnjom pive bavili su se samostani, a danas je to snažna grana industrije. Najveći proizvođači su Njemačka, Velika Britanija, SAD, zatim Češka, Belgija i Irska. Povijest piva se nastavlja kroz Sumerane, Etrušćane, Rimljane, nordijske barbare i nakon toga kršćansku europu. Redovnici su bili prvi koji su pivu pridodali hmelj - iz "medicinskih" razloga, a i radi boljeg konzerviranja. Ono je proglašeno kršćanskim ljekovitim napitkom", što ga je trebalo uključiti u samostansku prehranu, a smjelo se piti i u dane posta. U pocetku, pravljenje piva bilo je iskljucivo zensko umijece. Zene su bile te koje su ga varile i prodavale, a ako bi izazvalo cudno ponasanje pretjerano revnih gostiju, zbog toga bile i spaljivane kao vjestice. Slavu pravljenja dobrog piva, kasnije su preuzeli svecenici i cesto po njemu postajali daleko poznatiji nego po duhovnim nacelima. Pivo je postalo unosna radinost, a umijece njegovog pravljenja donosilo je ugled i prestiz. Na njemu su bogati postajali jos bogatiji, a siromasni su na njega trosili posljednju paru. Pivo se pije u svakoj prilici. No dok je kod nas gotovo šokantno piti pivo uz ribu, to je sasvim uobičajeno u Belgiji, Njemačkoj, Engleskoj... Uzgred, u tim zemljama jede se češće i više ribe nego kod nas. U spomenutim zemljama gotovo svaki bolji kafić ili restoran ima svoju vlastitu proizvodnju jako dobre pive. Kad se pije puno pive, jednostavnije je piti točeno. No, poznavatelji tvrde da je ipak puno ukusnije pivo iz boce Prva obrtnicka pivovara u Hrvatskoj bila je u Zagrebu i to 1721. |
